Posljednja članica žirija za izbor NajFotografa koju predstavljamo jest Mare Milin. Jedna od najpoznatijih i nagrađivanih hrvatskih fotografkinja koju je fotografija obuzela sredinom 90-ih i nije ju pustila do današnjih dana. Rodom Zadranka, karijeru je izgradila u Zagrebu, a vjerojatno ne postoji hrvatski modni časopis s kojim nije surađivala, a njena specijalnost su portreti.

Često vas predstavljaju kao modnu fotografkinju. No vaš spektar interesa puno je širi. Čime se sve bavi Mare Milin?
– Osim što radim kao fotograf, kad me »pukne« ilustriram. To više radim za sebe, ali sposobna sam napraviti solidnu ilustraciju za djecu. Osim toga ispušni mi je ventil i to što sam »song selector«. Ljudi to često krivo zovu DJ-anje, ali, ja samo biram pjesme i puštam ih po nekom svom redoslijedu, najnormalnijim umiksavanjem jedne u drugu. To sam iz zabave počela raditi još negdje 2008.. Prijateljica Vanja Granić i ja smo imale duo koji se zvao »Nuns with Guns«, no sada smo u fazi promjene imena. Češće puštam glazbu u rodnom Zadru nego u Zagrebu, a angažiraju me oni koji bi voljeli čuti nešto alternativnije. Naime, ne radim po mjerilima današnje publike. 
Osim navedenog volim kuhati, pjevati, šivati, zanima me i uređenje interijera, obožavam plivanje (u moru) i jedva čekam ljeto. Volim i kada negdje dugo i besciljno vozim i slušam glazbu.

Novac za produkciju

Koliko je teško ili lako realizirati modno snimanje u Hrvatskoj?
– Nije nimalo lako i to najviše zbog novca. Ako nemate novca za produkciju, onda ste u velikom problemu. U ovo doba kad su sredstva za produkciju snimanja svedena na ništicu ili neki minimum, sve košta puno više.

A hrvatski fotografi rade sve bolje.
– Mi smo vam mala tvornica čuda. Ljudi se maksimalno trude, mnogi se odriču i svojih honorara kako bi financirali scenografiju i stvorili preduvjete za snimanje. Iscrpe se maksimalno prije snimanja, a onda im slijedi snimanje i retuširanje. To su pravi multi-taskeri. Govorim o ljudima koji su izrazito ne-razmaženi, baš jako vrijedni ljudi koji puno rade na svojim projektima. Rade jako puno za jako malo novaca. 
Na primjer nekad sam mogla tražiti od časopisa i do 5.000 kuna za najam lokacije, sada je taj iznos koji su spremni izdvojiti i deset puta manji. Ponekad ne žele/ne mogu ni toliko platiti i tada mi fotografi radimo po principu »vraćanja usluga«. Tako da ja više nemam slobodnog vremena. Kada ne snimam, »čarobiram« po fotkama ili vraćam usluge. Čast iznimkama. Neke kuće su nam i dalje spremne organizirati prijevoz na lokaciju i pokušavaju iznaći način za što bezbolniji najam lokacije.

Što je potrebno da bi se snimila dobra modna fotografija?
– Nije potrebno puno, ovisi što želite postići. Za dobru modnu fotografiju treba zadovoljiti i neke uvjete koji ne koštaju. To je prije svega dobar model. Umorna sam od rada s početnicima. Sve dobre modele odmah šalju u inozemstvo, a nama ostaju djevojke i dečki koje moramo učiti pozirati. Kada djevojka stane pred kameru, i ne zna što bi sama sa sobom ni s odjećom koju nosi, tada joj ni ta ista odjeća, ni frizura, ni make up, ni scenografija ne mogu pomoći

Koliko je onda tu odjeća bitna?
–Kada pogledam neke svoje stare fotografije koje imaju odlične stylinge, one i danas imaju vrijednost. Ako styling ne valja, tada je jedino rješenje – koš za smeće.

Prvi poslovi

Spomenuli ste stare radove. Kada je i kako počeo vaš fotografski put?
– Bilo je to 1994. godine, na drugoj godini studija dizajna dobila sam predmet fotografija i to me posve obuzelo. Nakon što sam šest mjeseci učila o fotografiji, dobila sam svoj prvi posao u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, kao kazališni fotograf.

Sjećate li se vašeg prvog modnog snimanja?
– Naravno. Bilo je to 2000. godine kada sam već radila za Cosmopolitan. Moj posao je bio portretiranje glumaca, glumica, pjevača… ljudi iz svijeta zabave i kulture. Velika mi je želja bila snimati modu, ali to su tada radili neki drugi ljudi. No tada je tadašnja tajnica, a kasnije modna urednica, pa glavna urednica, Slavica Josipović, dala ideju tadašnjoj glavnoj i modnoj urednici, Alemki Lisinski i Nadi Mirković da bih ja možda mogla snimati modu. Bio je to ožujak 2000. godine. Otišla sam u Mesničku i u slikarskom ateljeu snimila modnu priču s Jasminom Hdagha. Bilo je malo trnovito, prvi put, ali je bilo jako poučno, i svi su bili jako zadovoljni rezultatima.

Tko vam je u to vrijeme najviše pomogao?
– Nitko, ja sam samouka fotografkinja. Nikad nisam nikome asistirala, radila sam uvijek sama za sebe. Imala sam asistenta za pomoć na terenu. I danas ih imam, jednog ili više, ali to je najčešće za snimanje reklama kada sve mora biti jako brzo. Nikad nisam molila za veće usluge.

Za jedan ženski časopis snimali ste i gola ženska tijela. Kako postići da gola ženska tijela izgledaju lijepo i nimalo vulgarno? Ima li to veze s tehnikom snimanja?
– To nema veze s tehnikom snimanja, golo tijelo može biti lijepo i kada je snimano u boji i crno-bijelo. To je najviše do fotografa, do načina na koji fotograf poima žensko tijelo. Ako je poruka »ja sam lijepa« i »ja sam diskretna«, i ako ti je tako postavljen mentalni sklop kao fotografu, a meni jest, jer sam žena, tada je i rezultat lijepa fotografija. Postojalo je samo jedno konkretno pravilo koje sam morala pratiti, a to je da se modelima ne vidi lice.

Ni lijepo ni dobro

Je li lakše snimiti tijelo savršenih ili nesavršenih proporcija?
– Meni je posve jednako. No kada sam na fakultetu morala crtati akt, bilo mi je puno jednostavnije crtati žene s oblinama od onih mršavih. I rođenim slikarima i crtačima je lakše slikati punije tijelo jer je te volumene puno lakše interpretirati od koščatih mršavica.

No manekenke koje se snimaju za kampanje su redom mršave.
– U modnoj fotografiji vrijede nameti koje nam je današnja civilizacija dala i inhibicije koje smo usvojili, a koje nisu nužno dobre. Priznajem, odjeća stvarno bolje stoji mršavijim modelima i lakše ih je snimiti iz više kuteva. Na snimanjima volim prisutnost, energiju, opuštenost. Srećom, naši modni urednici su uglavnom pametni ljudi sa zdravim smislom za modu i estetiku. Ali…
Ne znam što je drugima lijepo, ali meni mnoge današnje stvari nisu. Televizijom i medijima prošetavaju likovi koji imaju vidno povećana usta, stražnjice osigurane na milijunske sume, nosevi kao da na licima više ne postoje (sve je to zbog devijacije septuma, haha), žena ne izlaze na ulicu bez dvostrukih umjetnih trepavica ili ekstenzija, obrve su obrijane i nacrtane/istetovirane, lica prenašminkana… ili loše našminkana. Sve sami copy-paste. Malo mi se vrti u glavi. Ponekad ne mogu vjerovati da to gledam, ali ne mogu vjerovati da je to mnogim ljudima savršenstvo i uzor koji treba pod svaku cijenu pratiti. To je tako površno i nezdravo. Ako je to uzor nekakve ljepote za 90 posto žena, svijet je lud.

Koji vam je najdraži model s kojim ste radili?
– Nemam ga. Radila sam uistinu s puno ljudi i mnogi od njih su mi dragi i uvijek bih radila s njima. Volim raditi sa svakim tko dok radi sa mnom izgubi kontrolu, toliko se prepusti, bez primisli o tome kako će ispasti na fotografiji, a da pri tom ne izgubi vlastitu/og sebe.

Tijekom jedne faze svoga rada kontinuirano ste snimali autoportrete. Zašto? Po čemu se oni razlikuju od današnji rado snimanih selfija?
– Najvjerojatnije sam bila u nekoj fazi mene kao znatiželjne osobe. Bilo je to 2000. – 2006. Danas me ništa ne bi moglo natjerati da snimam autoportrete. U to doba sam imala znatiželju prema svojoj pojavnosti na fotografiji, sebi sam vjerojatno bila najiskoristiviji model za različite eksperimente jer sam bila uvijek dostupna. Tako sam se iskoristila za seriju »Ljepotica dana« i »7x7x7«.

Pročitala sam da nimalo niste zadovoljni današnjom poplavom selfija.
– Nije samo riječ o meni. Znam mnoge kojima se to ne sviđa. Silne Instagram profile sam prestala pratiti jer mi je sve to skupa stvarno dosadno i zamorno. Mnogi selfiji nemaju veze s estetikom, bilo ljepote, bilo ružnoće. Ima ljudi koji jednostavno beskrajno žele biti prisutni, neki to rade s mjerom neki ne. Ma, neka ljudi rade ono što ih veseli. Svijet je ionako kompliciran, ako ja nisam takva, ne moraju drugi biti takvi da se nužno sviđaju meni, niti obrnuto.

Snimanje videospotova

Na vašem Instagram profilu ima jako puno pejzaža.
– Objavljujem ono što u to trenutku snimim. Jako je malo »repostova«, a najviše toga što se tamo nalazi je ono što je istog trenutka snimljeno mojim mobitelom i upravo tada i objavljeno. Mnogi koriste Instagram kao platformu kojom bi promovirali svoj rad, ali ja još nisam među njima. Meni IG služi za prisjećanje na trenutke. Nekako sam buntovno ponosna  na svoj profil koji je posve nekomercijalan. Ako mi ikada bude trebalo, napravit ću drugi koji ću nazvati maremilin_work, ali to mi sada ne treba. Ne želim se osjećati obaveznom svaki dan objavljivati 10 postova i te silne »instastoryje«. Nije moj stil.

U vaš segment rada spada i snimanje glazbenih videospotova. Ove godine ste nominirani za Porina za spot »Ako želiš biti moja« grupe Psihomodo Pop. 
– Radila sam uistinu s brojnim glazbenicima, s Meritas, Ricardom Luqueom, Lukom Nižetićem, Frajlama, Ninom Kraljić… Mislim da sam snimila 34 videospota.

Kako birate glazbenike kojima ćete raditi spot?
– Ne biram. Ili mi se pjesma svidi i imam vremena, ili mi se pjesma ne svidi i/ili nemam vremena. S obzirom na to da moraš sjediti s tom pjesmom u montaži i slušati je na »repeat« jako puno puta mora ti se sviđati i izazvati kod tebe neku emociju. Ako ti ne radi ništa, onda možeš biti »štanc mašina«, a ja to nisam. Videa ne radim tako često, jer nemam razvijenu mašineriju za to. Život mi je otišao foto cestom. Video cesta je malo drugačija.

Ponovo smo se dotakli glazbe. Koliko vam ona znači u životu? Slušate li privatno ono što puštate drugima?
– Glazba mi je sve. Soundtrack za život (parafraza na Hladno pivo). Na »gigu« neću pustiti Beethovena ili Rahmanjinova ili Barbera, iako bih htjela, ali privatno ih itekako slušam. Za mene je Beethoven jedan od najvećih autora. Meni nešto najdivnije. Možda zvuči ofucano, ali nije. Beethoven je u nekom trenu bio nagluh, pa potpuno gluh, tragično, ali je još uvijek bio sposoban stvoriti sve, čak i simfoniju. Toliko su mu se rugali za života, žigosali ga kao grubijana, a on je očito imao najnježniju moguću dušu, bio je sposoban stvoriti toliko ljepote. Ljudi ga uglavnom percipiraju kroz par taktova Sudbinske simfonije ili kroz Odu radosti, a toliko toga je još tu.

Kada ga slušate?
– Kada mi treba »zraka«, poslušat ću njegov 1. klavirski koncert u C duru, slušat ću 2. stavak 5. klavirskog koncerta (Emperor). Nisam neki veliki znalac klasike, ali ono što volim, volim. A ono što znam, znam.

Autor: Ana Braškić, Novi list